Neverovatno...kakve stvari mi se desavaju-stvarno je neverovatno...
Upravo sam prezivela 2 najgora dana u zivotu,mada uvek kad pomislim to desi se samo nesto gore i komplikovanije.Ovaj put cu pokusati to da sprecim.
Sve je pocelo 27.septembra,ujutru dosao je "ponosni tatica" sa manjom gomilom stvarcica za bebu.Vec par dana pre toga gotovo da i ne razgovaramo,tako da je celo jutro prolazilo kroz neku tenziju.Kasnije tog dana,resio je da se jos malo otvori i da kupi setalicu i cipelice za bebu ali ja da podjem sa njim posto kao on ne zna da izabere.Ok,nema problema,krenuli smo peske nas dvoje i bebu smo poveli u kolicima.Usput,on je rekao da ce doci i sutradan,na sta sam ja odgovorila da ne moze,jer sam imala planove,ujutru je trebalo da idem na biro za nezaposlene na redovno javljanje,a popodne sam zelela da odem do drugarice koju dugo nisam videla.On je prsnuo na to,uhvatio me je za uvo i rekao: "Ne mozes ti meni tako,ne smes sa mnom tako da razgovaras!"
Na to sam ja poludela,stala sam na sred ulice sa kolicima okrenula ih i rekla da se vracam kuci,da ako zeli nek sam kupuje sta hoce i da ja necu da imam nikakav kontakt vise sa njim.Prvo je poceo preko kolica da me gura,a zatim me je obema rukama uhvatio za vrat odgurnuo ka nekoj kapiji i udario me nekoliko puta!!!!Uzvratila sam koliko sam mogla.Istog trenutka sam uzela telefon pozvala mamu i rekla joj kako me maltretira na sred ulice.Htela sam policiju da pozovem ali mi je mozak totalno zablokirao da nisam mogla da se setim da je njihov broj 92.Naravno moja jadna majka,koja samo sto je krenula na posao,je odmah dotrcala da vidi sta se desava.Najgore od svega,sve vreme dok se to desavalo,ljudi su prolazili kolima pored nas,svi su gledali ali niko nije stao ni na jedan sugavi trenutak da vidi sta se desava!Kakav smo to narod pobogu,gde ce nam dusa?!!!
Moja mama i on su otisli do tog trznog centra da razgovaraju,a ja sam sa bebom i suzama u ocima krenula kuci.Ne,nisam plakala od tuge ili zato sto su me udarci zaboleli,plakala sam od besa,od nemoci.
Dosao je nazad kod mene sa punim rukama stvari za bebu ,molio me je da mu oprostim sto me je izudarao na sred ulice,ej mozga!I jos je rekao kako je sve ispricao mojoj mami za nas brak,ma za sve sto se desavalo proteklih meseci...A u neku ruku mi je i laknulo sto su se sve istine otkrile.Naravno,ja sam cutala nisam htela da razgovaram nista,sedela sam na stolici zagledana u jednu tacku,on je pokraj mene bio na kolenima i pricao.Pokusao je i da me poljubi u znak pomirenja,samo sam okrenula glavu.Onda je on ustao,kao nesto tuzan i poceo da sklapa setalicu za bebu.
Pre toga,pre nego sto se vratio iz te prodavnice ja sam pozvala njegovu majku,rekla joj kako me je njen sin udario na sred ulice i da cemo se sigurno posle ovoga razvesti,ona mi je samo rekla kako to nju ne zanima,ona nece da se mesa kao u nas brak,sta smo sj***** sami da sredimo.I ko je sad ovde lud?!Da mene danas,sutra pozove zena ili devojka mog sina i kaze mi to-ubila bih boga u njemu,ne bih mu dozvolila tako nesto da uradi.Naravno,ja svog sina necu ni vaspitavati na taj nacin.
Juce cim sam ustala,otisla sam prvo na biro,zatim u centar za socijalni rad da prijavim zlostavljanje,kod lekara i prijavila sam ga policiji (takva je procedura).U medjuvremenu,on je dosao kod mene kuci tako da je i on imao priliku da da izjavu policiji o tom dogadjaju.Sada ce snositi posledice svog dela.Nakon svega toga seli smo moji ukucani,on i ja da razgovaramo o svemu sto je bilo,svi smo mu rekli sta ga sleduje,tuzba za zlostavljanje,novcana kazna,a i razvod braka.Onda je poceo da me moli da mu pruzim jos jednu sansu da spasimo brak,da se borimo za nas,kao to se vise nece ponoviti,platice sve sto treba ali zeli da mu dam jos jednu sansu...Ovaj put sam mu odlucno,odlucnije nego ijednom do sad rekla ne i ostala sam pri tome.
Imao je ne jednu vec 1001 sansu,svaku je upropastio,ponekad sam i ja bila kriva i ja sam dosta toga gresila ali i da sam najgora nisam zasluzila da trpim batine!Danas sam dala izvod iz knjige vencanih i bebin izvod iz knjige rodjenih porodicnom prijatelju da mi sastavi tuzbu za razvod braka koju cu za koji dan predati sudu i konacno izaci iz ove provalije u koju sam upala.
Ponekad sa pitam kako uspevam da ostanem normalna pored svega loseg sto mi se desava?Kako uspem tako brzo psihicki da isplivam iz svega toga?Nisam tuzna,nisam nervozna,ne osecam ni ocaj niti strah,zapravo nista ne osecam,samo neki mir.Mozda zato sto konacno vidim svetlost na kraju veoma dugog i mracnog tunela...




